Socijalna zaštita

Socijalna zaštita u Republici Hrvatskoj odnosi se na organiziranu zaštitu ranjivih skupina stanovništva, kao što su bolesni, stari, nesposobni za rad, nezaposleni, socijalno ugroženi, obitelji s djecom, a u novije doba i stranci pod supsidijarnom zaštitom i azilanti; provodi je država preko doprinosa po načelima solidarnosti.

Obuhvaća zdravstveno i mirovinsko osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti te osiguranje obiteljskih dodataka, socijalne pomoći i dječjega doplatka.

Obvezno osnovno zdravstveno osiguranje provodi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO), a obuhvaća troškove zdravstvenih usluga propisanih zakonom. Tu spadaju i usluge vezane uza slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti te naknade za plaću tijekom bolovanja, rodiljnoga i roditeljskoga dopusta i nadoknade troškova prijevoza u svrhu liječenja. One usluge čije troškove ne pokriva osnovno zdravstveno osiguranje snosi pojedinac sam ili preko dodatnoga zdravstvenog osiguranja.

Mirovinska reforma započela je 1998, a 2002. uspostavljen je sustav od 3 mirovinska stupa: prvi – sustav generacijske solidarnosti, drugi – obvezno individualno mirovinsko osiguranje, treći – dobrovoljno mirovinsko osiguranje. Drugi i treći stup individualna su kapitalizirana štednja osiguranika.

Institucija zadužena za organizaciju i provođenje sustava mirovinskog osiguranja jest Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) i javnoga je značaja. Uplate u prva dva stupa obvezne su za sve zaposlene i iznose 15%, odnosno 5% bruto plaće.