Andrija Medulić Schiavone / Andrea Meldolla Schiavone (Zadar, 1510.-1515. - Mletci, 1563.), Renesansni slikar i grafičar, jedan od najistaknutijih predstavnika talijanskog manirizma.

Hrvatska u europskim odnosima

Hrvatsko-talijanski odnosi

Zemljopisna blizina i upućenost talijanskih krajeva na Jadransko more te crkvena i politička usmjerenost Hrvatske na Zapad uvjetovali su, unatoč mnogim uzajamnim predrasudama, dugostoljetne međusobne dodire, osobito plodne u doba Mletačke Republike, intenzivnije od humanizma i renesanse, kad su se približile civilizacijske razine dviju obala. Već o najranijim vezama svjedoči i Čedadski evanđelistar (Codex aquileiensis), kodeks evanđelja na latinskom jeziku iz 5–6. st., na čijim su se rubovima sljedećih stoljeća potpisivali ugledni hodočasnici, među njima hrvatski knezovi Trpimir, Branimir i Braslav, a pobožnoga hrvatskoga hodočasnika u 14. st. prisjetio se u Božanstvenoj komediji i Dante Alighieri, kojemu su se Hrvati odužili četirima prijevodima cjelovitoga spjeva i još dvjema verzijama Pakla.

Latinski kao ključni jezik međunarodne komunikacije i pismenosti zadugo je ostao i drugim jezikom hrvatske kulture, čineći Hrvate dijelom latinizma, širokoga europskog kulturnog područja. Poslije je i talijanski jezik postao jezikom ne samo kulture već i dijela puka primorskih gradova, a njegov utjecaj nije oslabilo ni učvršćivanje austrijske vlasti na Jadranu nakon Napoleonova pada (1815). Veze sjeverne Hrvatske s Italijom bile su nešto manje isprepletene od primorskih, no nisu se nikad prekidale, a talijanski se utjecaj primao i kontinentalnim putem – preko Beča.

Od najranijih dodira, vjerskih, trgovačkih, kulturnih, bitnu će ulogu u povezivanju dviju obala imati i obrazovanje, preko sveučilišnih ustanova u talijanskim gradovima. Najistaknutije mjesto pripada Sveučilištu u Padovi (1222), koje su pohađali mnogi hrvatski intelektualci, humanisti Jan Panonac /Ianus Pannonius/, Juraj Šižgorić, filozofi Juraj Dragišić, Frane Petrić /Franciscus Patricius/, prirodoznanstvenici Federik Grisogono, Faust Vrančić, Markantun de Dominis, Marin Getaldić i drugi, čija su priznanja i zasluge europskih razmjera. Veliku ulogu odigrale su i ustanove za odgoj svećeničkoga podmlatka iz hrvatskih zemalja: Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu (1787), Hrvatski zavod u Bologni (1553–1781) te ilirski kolegiji u Loretu (1580–1860) i Fermu (1663–1746).

Glavnina duhovnih strujanja u hrvatskim zemljama (umjetničkih stilova, filozofskih i znanstvenih pokreta) bila je blisko povezana s talijanskim trendovima (predromanika, romanika, renesansa, barok, reformacija i protureformacija i dr.). Poneki od tih trendova ključno su utjecali i na nacionalno osvješćivanje u Hrvatskoj: ugledajući se na Talijane, i Hrvati narodni jezik (umjesto talijanskoga i latinskoga) uzdižu na književnu razinu, bilo brojnim prijevodima (Marko Marulić, Šiško Menčetić, Marin Držić, Stijepo Đurđević i dr.), bilo izvornim djelima na hrvatskom, što je uvjetovalo snažan rast hrvatske književnosti u renesansi i baroku. To se osobito očitovalo u Dubrovniku, koji je kao slobodna republika bio u stalnom dodiru s Italijom. Dubrovački i dalmatinski pisci poznavali su brojna talijanska književna imena, a poetički su im uzori bili Francesco Petrarca (petrarkizam), Pietro Bembo (bembizam), Jacopo Sannazaro, Ludovico Ariosto ili Torquato Tasso, čiju je pastoralu Aminta u hrvatskom prijevodu (Gliubimir) objavio Dominko Zlatarić u Veneciji 1580, godinu prije talijanskoga izvornika.

Središtem kulturnoga života u 18. st. postaju akademije, učena društva u kojima se nasuprot baroknom pretjerivanju njegovala stilska jednostavnost. Po uzoru na rimsku Accademiu degli Arcadi (1690) – među utemeljiteljima su bili i Hrvati, kasniji kardinal Nikola Radulović i upravitelj Vatikanske knjižnice Stijepo Gradić – u Hrvatskoj se, kao i u cijeloj Europi, osnivaju slične ustanove, poput dubrovačke Accademije degli Oziosi Eruditi (Akademije ispraznih učenih) ili zadarske Accademije degli Incaloriti (Akademije zanesenih), u kojoj je djelovao Ivan Tanzliger Zanotti, sastavljač hrvatsko-talijansko-latinskoga rječnika i prevoditelj Vergilijeve Eneide.

Od 19. st. talijanski utjecaj u Europi sve više slabi, no odjek suvremenih talijanskih autora u hrvatskoj je kulturi i nadalje vidljiv, iako je njezina kontinentalna sastavnica uglavnom okrenuta austrijskoj i njemačkoj umjetnosti. Hrvatski su preporoditelji (Petar Preradović, Ivan Mažuranić) u Italiji vidjeli uzor ujedinjenja i osamostaljenja domovine. Snažna je pojava toga doba književnik i jezikoslovac Niccolò Tommaseo, rodom iz Šibenika, koji je Italijom prenosio »ilirski« duh, a potom se razišao s ilircima jer se protivio sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, ali i s Italijom, koja, držao je, ne smije na sjeveru posezati dalje od »luka koji opisuje šestar« (do Istre).

Fulvio Tomizza

U 20. st. međusobni se dodiri temelje na sve većoj prevoditeljskoj djelatnosti; u Hrvatskoj se prevode talijanski klasici, a hrvatska se književnost talijanskoj publici predstavlja ponajprije preko autora-prevoditelja, poput Iva Vojnovića, Milana Begovića, Vladimira Nazora, ali i marom talijanskih slavista, osobito nakon osnivanja katedra za slavensku filologiju. Hrvatske teme zaokupljale su i talijanske pisce dvojne (hrvatsko-talijanske) pripadnosti, Enza Bettizu, Fulvija Tomizzu, čiju su poetiku suživota i tolerancije, »romansiranoga dijaloga«, prihvatili pisci s obiju jadranskih strana (Nedjeljko Fabrio, Mario Schiavato, Claudio Ugussi i dr.), ili pak Silvija Ferrarija, ponajboljega talijanskog prevoditelja Miroslava Krleže. Najposlije, most je između obala i Predrag Matvejević, profesor slavistike na rimskoj La Sapienzi te autor u Italiji iznimno popularnoga i na mnoge jezike prevedenoga Mediteranskoga brevijara.

Suvremene kulturne veze postojano se održavaju posredovanjem narodnih manjina, uglavnom one talijanske u Hrvatskoj, ali u posljednje vrijeme i hrvatske u Italiji (krovna je udruga Hrvata Savez hrvatskih zajednica u Italiji, utemeljen 2001). S druge strane otvorenost granica omogućuje slobodan protok informacija i ljudi, brojne osobne, kulturne i znanstvene dodire i razmjene. Tomu su snažno pridonijeli afirmirani hrvatski romanisti (Josip Jernej, Pavao Tekavčić, Vojmir Vinja, Žarko Muljačić, Mate Zorić, Mladen Machiedo, Mirko Tomasović) te Talijanski institut za kulturu u Zagrebu (utemeljen 1942, kontinuirano djeluje od 1973).

Frane Petrić (Franciscus Patricius; 1529–97), hrvatski filozof, polihistor, humanist i učenjak.

Iako je utjecaj talijanske kulture na hrvatsku prevladavajuća crta međusobnih odnosa – štoviše, talijanska je umjetnost u Hrvatskoj našla jedno od svojih najsnažnijih uporišta – upućenost Italije na hrvatske zemlje, osobito primorske, ostavila je traga i u Italiji. Osim što su hrvatski književnici bili dijelom talijanskih kulturnih zbivanja, hrvatskim temama i pojavama bavili su se i poneki talijanski književnici (Dante, Niccolò Machiavelli, T. Tasso i dr.), povjesničari (monumentalni Sveti ilirik – Illyricum sacrum Filippa Riceputija, Danielea Farlatija i Jacopa Coletija) i tiskari (Venecija je do kraja 18. st. središte tiskarstva na hrvatskom jeziku), a upoznavanju hrvatskih zemalja pridonose osobito putopisci (Benedetto Ramberti, poslije glasoviti Alberto Fortis, Giovanni Battista Casti i dr.).

Portret Julija Klovića, El Greco (oko 1571–72). Juraj Julije Klović (Giorgio Giulio Clovio – Croata; 1498–1578) bio je hrvatski slikar i minijaturist, zvan »Michelangelo minijature«.

Nadalje, višestoljetno kolanje ljudi i umjetničkih djela između talijanskih i hrvatskih krajeva nije bilo ograničeno samo na kulturu temeljenu na jeziku nego i civilizacijski obuhvatno, pa se protezalo i na likovne umjetnosti, glazbu, kazalište, filozofiju, arhitekturu i dr., a u najnovije doba i na umjetnost filma, stripa, dizajna. Mnogi Talijani (nastavnici, umjetnici, predstavnici crkvene i političke vlasti, redovnici, liječnici, notari, kancelari, obrtnici, trgovci) pritjecali su u hrvatske krajeve sudjelujući u kulturnom životu i utječući na nj, a opet mnogi su Hrvati (Schiavoni) bili nezaobilaznim dijelom talijanskoga i europskoga uljudbenog kruga (znanstvenici F. Petrić, Ruđer Bošković, slikari Julije Klović /Giulio Clovio Croata/, Federiko Benković /Federico Bencovich Schiavon/, kipari Franjo Vranjanin /Francesco Laurana/, Ivan Duknović /Giovanni da Traù/, Ivan Meštrović, graditelj Lucijan Vranjanin /Luciano Laurana/ i dr.).