Festival igranog filma, koji se održava svakoga ljeta u pulskoj Areni, pokrenut je 1954. i jedan je od najstarijih filmskih festivala u svijetu. Hrvatska kina je u 2012. posjetilo više od 4 milijuna gledatelja.

Kultura

Kinematografija

Profesionalna povijest hrvatske kinematografije počinje tek sredinom 20. stoljeća, iako je prve sačuvane snimke hrvatskih krajeva, već 1898. ostvario slavni snimatelj kompanije Lumière, Alexandre Promio, a 1904. i engleski filmski pionir Frank Sheffield.

Između dvaju svjetskih ratova nekoliko je hrvatskih glumaca ostvarilo zapažene karijere u drugim europskim zemljama (Zvonimir Rogoz). Od povijesnog su značenja dokumentarni i kratkometražni filmovi međunarodno priznatoga Oktavijana Miletića te obrazovni filmovi u produkciji Škole narodnog zdravlja, koje je posredstvom putujućih kinematografa vidjela publika u cijeloj Jugoslaviji. Državna filmska proizvodnja pokrenuta je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj produkcijom propagandnih dokumentarnih i kulturnih filmova, a 1944. nastaje i prvi hrvatski zvučni cjelovečernji igrani film Lisinski u Miletićevoj režiji.

Branko Lustig, istaknuti hrvatski producent, koji od kraja 1980-ih djeluje u Hollywoodu, bio je koproducent dvama filmovima nagrađenim Oscarima (Schindlerova lista i Gladijator).
Surogat (1962) Dušana Vukotića prvi je neamerički crtani film nagrađen Oscarom.
Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu jedan je od najprestižnijih u svijetu.

Poratni komunistički režim podupire razvoj filma, osniva prve filmske studije te do početka 1950-ih ostvaruje mnoštvo dokumentarnih filmova i prve filmove s ratnom tematikom (tzv. partizanski filmovi). Sredinom 1950-ih snimljeni su filmovi koji dosežu standarde sovjetskoga i hollywoodskoga filma, očituju stilske znakove karakteristične za europski film, prije svega tragove neorealizma, ali i moderne naracije (Koncert Branka Belana; H-8… Nikole Tanhofera) te usvajaju klasične žanrovske modele (Ne okreći se sine Branka Bauera).

Što je muškarac bez brkova? (2005) redatelja Hrvoja Hribara. Na 53. festivalu igranog filma u Puli (2006) film je osvojio nagradu publike Zlatna vrata Pule, nagradu za glazbu te za glavnu žensku ulogu.
Crnci (2009) redatelja Gorana Devića i Zvonimira Jurića. Film je nagrađen Zlatnom Arenom za režiju na 56. festivalu igranog filma u Puli (2009).
Svećenikova djeca (2013) redatelja Vinka Brešana

Hrvatski film tada ostvaruje i najveće uspjehe: za Oscara za strani film nominirana je ratna melodrama Deveti krug; poslije su slične uspjehe postizale jugoslavenske koprodukcije partizanskih spektakla, u kojima su sudjelovali i hrvatski redatelji, snimatelji, glumci i studiji (Bitka na Neretvi Veljka Bulajića). U tom razdoblju hrvatska kinematografija, uz vrsne dokumentarne i dječje filmove, obuhvaća međunarodno zapažen eksperimentalni film (Mihovil Pansini, Tom Gotovac, Ivan Martinac, Sanja Iveković, Dalibor Martinis). Najveći doprinos svjetskomu filmu daje Zagrebačka škola crtanog filma, s nizom ostvarenja autorskoga, modernističkog, nedisneyevskog crtanog filma autora Dušana Vukotića, Vlade Kristla, Vatroslava Mimice, Aleksandra Marksa, Vladimira Jutriše, Borisa Kolara, Zlatka Boureka, Nedeljka Dragića, Zlatka Grgića, Zdenka Gašparovića, Borivoja Dovnikovića, te popularnom serijom Profesor Baltazar.

Hrvatski film 1960-ih i 1970-ih u znaku je autorskog filma, koji je bio dio istočnoeuropskoga »novog filma«, odnosno modernizma (djela Vatroslava Mimice, Ante Babaje, Antuna Vrdoljaka, Krste Papića, Tomislava Radića, Zvonimira Berkovića, Kreše Golika, Fadila Hadžića, Lordana Zafranovića, Rajka Grlića). Tijekom 1980-ih dominira žanrovski film u postmodernističkom duhu (djela Zorana Tadića), početkom 1990-ih kinematografiju zahvaća organizacijska i proizvodna kriza, no ubrzo se pojavio novi naraštaj redatelja (Zrinko Ogresta, Lukas Nola, Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Dalibor Matanić, Ognjen Sviličić, Arsen Anton Ostojić) koji daje prinos obnovi kinematografije. Nakon 2000. dolazi i do širenja multipleks-dvorana u svim većim gradovima. Produkcija je osobito živnula slijedom reforme sustava javnih subvencija filmskoj produkciji 2008. te uspostavi Hrvatskog audiovizualnog centra, glavnog upravnog tijela za audiovizualni sektor, porastu međunarodne suradnje kroz članstvo u Europski koprodukciji filmski fond Eurimages, kao i zahvaljujući sudjelovanju u programu MEDIA Europske unije.