Bašćanska ploča, najpoznatiji i jedan od najstarijih spomenika hrvatskoga jezika, oko 1100. Na toj ploči od bijeloga vapnenca, veličine 199 × 99,5 × 9 cm, prvi je put zapisano hrvatsko nacionalno ime na narodnom jeziku (»Zvonimir, kralj hrvatski«).

Kultura

Jezik

Hrvatski jezik pripada skupini južnoslavenskih jezika. Službeni je jezik Republike Hrvatske, a njime govore i Hrvati u Bosni i Hercegovini, Srbiji (Vojvodina), Crnoj Gori (Boka kotorska), Austriji (Gradišće), Italiji (Molise), Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj te hrvatski iseljenici u Zapadnoj Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu.

Dijeli se na tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, nazvana prema upitnim zamjenicama što?, kaj? ča? Današnji standardni i književni jezik temelji se uglavnom na novoštokavskim govorima ijekavskoga izgovora, a piše se latinicom. – U stoljećima nakon doseljenja Hrvata (od 6/7. st.) hrvatski jezik razvijao se ponajviše pod utjecajem latinskoga kao jezika zapadnoga kršćanstva, a od 10. st. bitan je i utjecaj crkvenoslavenskoga, koji će ubrzo asimilirati značajke bliskosrodnoga narodnog hrvatskog jezika (hrvatska recenzija staroslavenskoga), a hrvatski će ga pisani jezik već u 13–14. st. uglavnom zamijeniti, do kraja srednjega vijeka u potpunosti.

Glagoljica, najstarije slavensko pismo, drži se da ga je polovicom 9. st. smislio sveti Ćiril. U Hrvatskoj se proširila kao uglata glagoljica, a od 12. st. Hrvati su jedini narod (uz kratke češke i poljske epizode u 14. st., no opet hrvatskim posredovanjem) koji upotrebljava i razvija glagoljicu; u uporabi se održala sve do kraja 19. st. 

Bašćanska ploča, najpoznatiji i jedan od najstarijih spomenika hrvatskoga jezika, oko 1100. Na toj ploči od bijeloga vapnenca, veličine 199 × 99,5 × 9 cm, prvi je put zapisano hrvatsko nacionalno ime.
Misal po zakonu Rimskoga dvora, prva hrvatska tiskana knjiga, 22. veljače 1483, te prva liturgijska knjiga rimskoga obreda na nelatinskom jeziku.
Dubrovački molitvenik, prva hrvatska ćirilična knjiga, 1512.

Potkraj srednjega vijeka i u novom vijeku na njegov razvoj utječu talijanski, njemački, turski i donekle mađarski, a u 19. i 20. st. češki jezik. Do 19. st. hrvatski jezik upotrebljavao se pretežito u obliku dijalektalnih pisanih i književnih jezika (čakavski, štokavski, kajkavski). Štokavsko narječje ulazi u hrvatsku književnost potkraj 15. st., pa zapravo otada počinje prapovijest današnjega hrvatskog književnog jezika.

Ćirilica, slavensko pismo, nazvano prema svetomu Ćirilu, kojega često drže njegovim tvorcem. U Hrvatskoj se pridružuje glagoljici u 11/12. st. te se razvija u samostalnu inačicu – hrvatsku ćirilicu ili bosančicu; u uporabi se održala do polovice 19. st. 

U 16. st. štokavski se tip širi i na druga područja književne djelatnosti, a od sredine 18. st. postoji učvršćen štokavski književni jezik i isto tako kajkavski književni jezik. Iako su već u 17. st. bili razrađeni projekti stvaranja jedinstvenoga hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici, dvojnost hrvatskoga standardizacijskoga procesa napušta se u 19. st. u doba iliraca. Novoštokavski je poslužio kao okosnica oko koje su se, osobito u leksiku, okupljali čakavski i kajkavski elementi, a uvođenjem dijakritičkih znakova (Ljudevit Gaj) prihvaćena je i jedinstvena grafija. Potom se razvijaju različite jezične škole (riječka, zadarska, zagrebačka, hrvatski vukovci) koje usporavaju prirodan razvoj jezika, manje ga ili više odvajajući od hrvatske pisane tradicije.

Latinica, naziv za stari latinski alfabet i za niz grafijskih sustava koji su se iz njega razvili. Danas se latinicom, različito prilagođenom, služi većina europskih jezika, pa tako i hrvatski (od 14. st.). Hrvatska latinica ima 30 slova (glasova), od čega su 3 digrafa (dž, lj, nj) i 5 slova s dijakritičkim znakovima (č, ć, đ, š, ž). Šibenska molitva (lijevo), jedan je od prvih hrvatskih latiničnih jezičnih i književnih spomenika, 1387. 

U jugoslavenskoj državi (1918–41. i 1945–91) nanovo je otežan razvoj hrvatskoga standardnoga jezika te je 1954. sklopljen Novosadski dogovor, kojim će se za Hrvate, Srbe i Crnogorce (Bošnjaci tada nisu priznavani) uvesti obvezatan zajednički naziv za jezik (hrvatskosrpski ili srpskohrvatski), izraditi zajednički pravopis i rječnik te ujednačiti općeznanstveno nazivlje. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967) počelo je otvoreno suprotstavljanje hrvatske javnosti takvoj jezičnoj politici, pa – unatoč pritiscima kojima je hrvatski jezik bio izložen – ujednačivanje standardnih oblika tih dvaju jezika nikad nije provedeno. Iako se njihovi govornici međusobno mogu sporazumijevati, hrvatski se jezik razvijao u znatno drukčijim kulturnim i povijesnim prilikama, te danas u lingvističkom, a osobito sociolingvističkom smislu čini poseban južnoslavenski jezik.