Josip Jelačić (1801–59), hrvatski ban, dokinuo kmetstvo, utemeljio Bansko vijeće kao svojevrsnu samostalnu hrvatsku vladu, uveo hrvatski jezik u škole i urede, pripomogao uzdizanju Zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije te pod banskom vlašću ujedinio Hrvatsku, Slavoniju, Vojnu granicu, Rijeku i Međimurje. Simbol obrane hrvatske državnosti i nacionalnih interesa.

Povijesni pregled

Između Venecije, Beča i Pešte

(1699–1918)

U Velikom (Bečkom) ratu (1683–99) od osmanske su vlasti oslobođeni veliki dijelovi Hrvatske i Slavonije, a završeno je i oblikovanje granica Dubrovačke Republike. U ratu je sudjelovala i Mletačka Republika, koja se učvrstila u Dalmaciji.

Hrvatska je tijekom 18. st. bila razdijeljena između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. Osim toga, Hrvatska sa Slavonijom, koja se nalazila u sklopu habsburških zemalja, bila je podijeljena na Bansku Hrvatsku, koja je upravno pripadala ugarskomu dijelu Monarhije, te Vojnu granicu (Krajinu) pod izravnom upravom Beča. Područje pod mletačkom vlašću bilo je podijeljeno na pokrajine Dalmaciju i Istru.

Pragmatička sankcija, zakonski članak Hrvatskoga sabora iz 1712, kojim se prihvaća da vladarsko pravo dinastije Habsburg može prijeći na žensku osobu (Marija Terezija). Isticana je kao element hrvatskoga državnog prava u najvažnijim aktima hrvatskih institucija vlasti od sredine 19. st.

Kratkotrajno se za Napoleonovih osvajanja početkom 19. st. dio hrvatskih zemalja ujedinjuje u okviru Ilirskih pokrajina, kad nestaju Mletačka i Dubrovačka Republika. Francuska vlast nastojala je poboljšati i gospodarske i kulturne prilike, te je započela modernizaciju uprave i školstva, a do Hrvatske su barem donekle doprle i revolucionarne ideje.

Josip Jelačić (1801–59), hrvatski ban.
Zasjedanje Hrvatskog sabora 1848. (djelo Dragutina Weingartnera), prvi hrvatski građanski sabor. Donio zaključke o ukidanju kmetstva i uređenju odnosa s Ugarskom i Austrijom.
Hrvatska u 18. st.

Necjelovitost Hrvatske bila je i nadalje izvor trajnog nezadovoljstva. Zbog toga se u prvoj polovici 19. st. razvio nacionalni, politički i kulturni pokret poznat pod imenom hrvatski narodni preporod ili ilirski pokret. Glavni nositelji bili su pripadnici nove građanske klase, a najistaknutiji predstavnik Ljudevit Gaj (1809–72). U kulturnom pogledu program se odnosio na stvaranje jedinstvenoga pravopisa i uvođenje zajedničkoga književnog jezika. U političkom pogledu tražilo se ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Vojne granice, Bosne i slovenskih zemalja u jednu državu, koja bi u zajednici s Ugarskom bila u sastavu Habsburške Monarhije.

Ivan Mažuranić (1814–90), političar i književnik; prvi hrvatski ban (1873–80) neplemić, čije reforme (odgovornost vlade Saboru, dioba sudstva i uprave, neovisnost sudaca, sloboda tiska, pravo na javno okupljanje, osnivanje Zagrebačkog sveučilišta itd.) po intenzitetu i značenju nemaju premca u razdoblju do 1918. Dopunio Osmana (XIV. i XV. pjevanje) Ivana Gundulića, napisao ep Smrt Smail-age Čengića.
Josip Juraj Strossmayer (1815–1905), đakovački biskup, zagovornik ekumenizma. Politički djelovao u smislu jedinstva Južnih Slavena. Utemeljitelj akademije znanosti i umjetnosti i mecena kulturnih ustanova. Na I. vatikanskom koncilu bio protiv proglašenja dogme o papinskoj nezabludivosti.
Ante Starčević (1823–96), političar, utemeljitelj i vođa Stranke prava. Zastupao je politiku pune nacionalne slobode i neovisnosti pod krilaticom »Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku«.

Preporodna politika u Hrvatskoj došla je do izražaja za revolucije 1848–49. Za bana je postavljen Josip Jelačić, koji je imenovan za zapovjednika Vojne granice te namjesnika Rijeke i Dalmacije. Za njegova banovanja nakon više stoljeća ujedinila se većina hrvatskih zemalja.

Ujedinjenje je bilo privremeno, jer je Beč već 1849. uveo apsolutistički režim, koji je ograničio hrvatsku autonomiju. Iako je 1866. apsolutizam ukinut, umjesto obnove autonomije Beč je 1867. sklopio s Peštom Austro- -ugarsku nagodbu. Njome je protivno hrvatskim interesima Istra s Dalmacijom bila priključena austrijskomu, a Hrvatska ugarskomu dijelu novoutemeljene Austro- -Ugarske Monarhije. U tim okolnostima sklopljena je 1868. i Hrvatsko-ugarska nagodba, koja je doduše potvrdila autonomiju hrvatskih zemalja, ali nije omogućila njihovo ujedinjenje u okviru Dvojne Monarhije. Tražila su se stoga i druga rješenja, osobito nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosnu i Hercegovinu. Južnoslavensko povezivanje zastupali su biskup Josip Juraj Strossmayer i povjesničar Franjo Rački, a hrvatsku neovisnost Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji je 1871. pokušao podignuti ustanak za odcjepljenje od Austro-Ugarske.

Hrvatska potkraj 19. st.
Ante Trumbić (1864–1938), političar. Od 1903. zajedno s Franom Supilom nositelj politike »novog kursa«; 1915–18. predsjednik emigrantskog Jugoslavenskog odbora koji je sa srbijanskom vladom pregovarao o ujedinjenju Južnih Slavena. Nakon rata ministar vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije; od 1920. u oporbi.
Frano Supilo (1870–1917), političar i publicist. Zbog sukoba s centralističkom koncepcijom južnoslavenskog ujedinjenja 1916. napustio Jugoslavenski odbor.

Javljaju se i prve srpske stranke, koje se priklanjaju vladajućim mađarskim krugovima, a potom i Kraljevini Srbiji. Uoči i za I. svjetskog rata došle su do izražaja dvije koncepcije ujedinjenja u južnoslavensku državu. Hrvatski političari, osobito Frano Supilo i Ante Trumbić, koji djeluju u emigraciji, tražili su federaciju ravnopravnih naroda u kojoj bi se sačuvala hrvatska državnost. Srbijanska vlada nastojala je iskoristi rat za stvaranje Velike Srbije, koja bi osim Bosne i Hercegovine zahvatila i velike dijelove Hrvatske, ili za stvaranje zajedničke države sa srpskom hegemonijom.

Hrvatsko-ugarska nagodba. Akt kojim su Hrvatska i Ugarska uredile međusobne državnopravne odnose. Njime je politički priznat hrvatski narod, kojemu se, osim načelnoga priznanja teritorija (s iznimkom Rijeke), prepuštaju unutarnja uprava, školstvo s bogoštovljem i sudstvo kao autonomni poslovi, s hrvatskim jezikom kao službenim, ali je Hrvatska bila lišena financijske samostalnosti, a njezin ban podčinjen predsjedniku ugarske vlade.

Tijekom rata (1914–18) Hrvatska nije bila izravno zahvaćena bojnim djelovanjem, no vojnici iz hrvatskih zemalja masovno su se borili u austrougarskim postrojbama na balkanskoj, istočnoj i talijanskoj bojišnici (procjenjuje se da ih je stradalo oko 137 000), pa se Hrvatska potkraj rata našla na strani poraženih sila, suočena s teritorijalnim pretenzijama Italije i Srbije, koje su u ratu bile saveznice pobjedničkih sila. Hrvatski sabor raskinuo je 29. 10. 1918. državne veze s Austro-Ugarskom, proglasio Hrvatsku neovisnom te odlučio pristupiti u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Nova država, međutim, nije dobila međunarodno priznanje, pa je 1. 12. 1918. pod nepovoljnim uvjetima stupila u državnu vezu s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom.

Matica hrvatska, društvo za promicanje hrvatske kulture utemeljeno 1842. u Zagrebu pod imenom Matica ilirska; današnji naziv od 1874. Slične ustanove osnivali su i drugi slavenski narodi (Česi, Slovaci, Poljaci, Srbi, Slovenci) u okviru Habsburškoga Carstva. Razvila veliku kulturnu i nakladničku djelatnost sve do današnjih dana. Djeluje preko mreže ogranaka u Hrvatskoj, BiH i inozemstvu.