Grasalkovićevu palaču, danas rezidenciju slovačkoga predsjednika, dao je 1760. godine sagraditi Antun Grasalković (1694–1771), hrvatski plemić i savjetnik Ugarske komore. Ta monumentalna rokoko palača najveće je i najvažnije barokno zdanje u Slovačkoj.

Hrvatska u europskim odnosima

Hrvatska u srednjoeuropskim odnosima

Osim odnosa s vodećim europskim narodima i kulturama, za Hrvatsku su podjednako važni i odnosi sa srednjoeuropskim narodima na koje je zbog povijesnih prilika, a i zemljopisno dugo vremena bila upućena. Odnosi Hrvata i pojedinih srednjoeuropskih naroda određeni su dvjema bitnim poveznicama, političkom (državno-pravnom) i etnokulturnom (slavenska uzajamnost).

Zajednički državni okvir najintenzivniji je i najdugotrajniji (tisućljetni) čimbenik hrvatsko-mađarskih odnosa, a preko njih i hrvatsko-slovačkih odnosa s obzirom na to da je današnja Slovačka bila dio Ugarskoga Kraljevstva. Od 16. st. unutar državnog okvira Habsburškoga Carstva Hrvati su se našli i s Česima, a dijelom i Poljacima.

Legende vezane za etnogenezu, koje Hrvate dovode u vezu s Česima i Poljacima, postoje od najstarijih dana, a u 19. st. ideja slavenske uzajamnosti postaje podlogom na kojoj se razvija i konkretna suradnja vodećih mislilaca i umjetnika.

Hrvatsko-mađarski odnosi. S obzirom na dugotrajne i bliske političke veze Mađari su u kulturnom oblikovanju kontinentalne Hrvatske imali značajnu ulogu, započetu 1094. osnivanjem Zagrebačke biskupije, koja je dugo djelovala u sklopu Ostrogonske i poslije Kaločke nadbiskupije. Njihovim posredovanjem iz mađarske su na hrvatski prostor došli najstariji liturgijski kodeksi (Agenda Pontificialis, Benedictionale, Sacramentarium), a preko književnosti se raširio kult mađarskih svetaca-kraljeva Ladislava, Stjepana, Emerika i Elizabete.

Nikola Zrinski

Isprva se tragovi najstarijih hrvatsko-mađarskih književnih veza javljaju u crkvenoj i dvorsko-viteškoj književnosti, da bi posebno ojačale u doba humanizma (15. st.), za vladavine Matije Korvina i njegovih nasljednika, kad su Hrvati bili članovi mađarskih dvorskih ili sveučilišnih krugova (Jan Panonac kao pečuški biskup, Ivan Vitez od Sredne kao odgojitelj Matije Korvina, kipari Ivan Duknović i Jakov Statilić, graditelj Vinko Dubrovčanin, minijaturist Juraj Klović, liječnik Ivan Jakov de Angelis), dok su u mađarskoj književnosti vidljivi utjecaji hrvatskoga usmenoga, a potom pjesništva ilirskoga doba (Bálint Balassi). Međusobne veze odvijale su se i preko jezičnih utjecaja, migracijskih kretanja, zajedničkih vladara ili junaka protuosmanskih ratova te osobito preko obiteljske isprepletenosti plemstva, koje nerijetko ima dvojni kulturni identitet. Tako primjerice u 17. st. Petar Zrinski prevodi na hrvatski spjev Adrianskoga mora sirena, koji je izvorno njegov brat Nikola napisao na mađarskom jeziku. Nekoliko Hrvata bilo je na čelu Kaločke nadbiskupije, a jedan od njih, Adam Patačić, utemeljio je u 18. st. nadbiskupsku knjižnicu, koja i danas djeluje kao javna znanstvena knjižnica.

Grb obitelji Zrinski

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) u mađarskim se periodicima (Vasárnapi Ujság, Hölgyfutár, Szépirodalmi Figyelő i dr.) kontinuirano objavljuju bilješke, prikazi i prijevodi hrvatske književnosti, pri čem dominiraju Ivan Mažuranić, Petar Preradović, August Šenoa, Ksaver Šandor Gjalski, Josip Kozarac te Ivo Vojnović. Istodobno se prikazi mađarskih djela objavljuju u Danici ilirskoj, Luni i Agramer Zeitungu. U Hrvatskoj se objavljuju i radovi mađarskih književnih kritičara i povjesničara književnosti (Sándor Petőfi), a prikaze mađarske književnosti donose Mavro Špicer i Miroslav Krleža. Interes pobuđuju i mađarski dramatičari (Mór Jokáj, Ferenc Molnár), čija se djela izvode na hrvatskim pozornicama, dok se drame Milana Begovića igraju u kazalištima u Kaposváru i Budimpešti.

Značajnu ulogu u kulturnim odnosima imale su od 1881. Katedra slavistike i 1899–1939. Katedra za hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Budimpešti. Filolog Kazimir Grekša, autor Slovnice mađarskoga jezika, bio je izvanredni profesor mađarskoga jezika 1904–18. na zagrebačkom Mudroslovnom (danas Filozofskom) fakultetu, a Ivan Bojničić ondje je od 1882. bio lektor mađarskoga jezika te 1910–22. izvanredni profesor.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. ulogu kulturnih posrednika između dvaju naroda preuzeli su pripadnici mađarske manjine, koji su pokretali književne časopise, a u međuratnom i poslijeratnom razdoblju intenzivno se prevode Milan Begović, Slavko Kolar, Miroslav Krleža i Tin Ujević. Zahvaljujući prijevodima mađarskih slavista Zoltana Csuke, Lászla Hadrovicsa i Kálmána Dudása, ali i prijevodima u mnogim mađarskim časopisima, i druga su važnija djela hrvatske književnosti postala dostupna njihovoj javnosti. U kazalištima su pak najizvođenija djela Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića. Hrvatska književnost zastupljena je u više antologija južnoslavenske književnosti, ali i u samostalnim antologijama, među kojima se ističe izbor Zoltana Csuke Adriai tengernek múzsája (1976). Hrvatskoj je književnosti Csuka znatan dio posvetio i u svojoj povijesti jugoslavenske književnosti (A Jugoszláv népek irodalmának története, 1963).

Unapređivanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza u novije je doba znatno pridonijela i Katedra za hungarologiju, pokrenuta 1994. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Hrvatsko-češki odnosi. Hrvatsko-češki kulturni odnosi mogu se pratiti od djelovanja sv. Ćirila i Metoda, čiji su učenici na prostoru današnje Hrvatske širili slavensko bogoslužje (Žitja Konstantina Ćirila i Metodija), o čem svjedoče glagoljskim slovima pisani Kijevski listići, najstariji (10. st.) staroslavenski tekst češko-moravske redakcije, te Bečki listići, najstariji (11–12. st.) staroslavenski liturgijski spomenik hrvatske redakcije. Prvi biskup Zagrebačke biskupije (1094) bio je Duh, podrijetlom iz Češke, odakle su za njim došli brojni svećenici, koji su udarili temelje Zagrebačkom kaptolu.

Sredinom 14. st. češki kralj Karlo IV. osnovao je u blizini Praga samostan Emaus (na Slovanech), u koji je pozvao hrvatske svećenike-glagoljaše da šire slavensko bogoslužje. Navodno je došlo 80 benediktinaca (prvi je bio Hrvat Ivan /Ivan Charvat/), koji su se ondje zadržali sve do pojave husitizma i husitskih ratova (1419–36). Brojni prijevodi hrvatskih glagoljaša iz Emausa imaju iznimno književnopovijesno značenje, jer su to prvi poznati prijevodi s jednoga slavenskoga jezika na drugi. Za vladavine Karlova sina Sigismunda Luksemburgovca hrvatsko-češki odnosi bili su na vrhuncu: povijesne hrvatske listine bilježe brojne češke duhovnike na visokim državničkim i crkvenim položajima (dalmatinski biskup Blaž iz Knina 1354, lektor crkve sv. Petra u Požegi Petr Moravský 1361, skradinski biskup Ondřej, hvarski biskup Lukáš, zagrebački župnik Ivan Čech 1332–38, zagrebački kanonik Jakub Čech oko 1387), pa i husitske propovjednike u Zagrebu (Dominik i Jan Bohemus), a moćni zagrebački biskup Eberhard, kraljica Barbara Celjska i drugi hrvatski velikaši unajmljuju majstore klesare iz češke graditeljske obitelji Parler, te na svojim posjedima podižu u kasnogotičkom stilu brojne utvrde, crkve i samostane, među kojima se ističu katedrala i crkva sv. Marka u Zagrebu te pavlinski samostan u Lepoglavi.

U 15. st. u Hrvatskoj borave i mnogi češki borci u protuosmanskim ratovima (zapovjednik Petr z Myšlína, dalmatinsko-hrvatsko-slavonski ban Blaž Podmanický 1470–78, vojskovođa Jan Vitovec). Nakon poraza Osmanlija potkraj 16. st. i učvršćivanja hrvatske granice prema Osmanskomu Carstvu ponovno su stvoreni povoljni uvjeti za dolazak većega broja čeških svećenika, posebice na zagrebačku isusovačku gimnaziju 1607–28 (Martin Slabinus, Mikuláš Kučera, Matěj Bernatius), onodobnu vodeću hrvatsku obrazovnu instituciju.

Doba manufakture u Hrvatskoj (18. st.) obilježio je pojačan dolazak čeških obrtnika, koji se spominju kao upravitelji isusovačke (Vojtěch Vilém Veselý), kaptolske (Antonín Jandera) i zemaljske tiskare u Zagrebu (Ivan Křtitel Weitz tiska Calendarium Zagrabiense).

Češko-hrvatski odnosi intenziviraju se za narodnoga preporoda i revolucije 1848–49, pod utjecajem Františeka Palackog i ideje austroslavizma, koja je došla do izražaja na Slavenskom kongresu u Pragu 1848, sazivanje kojega je potaknuto pisanjem Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Politička suradnja rezultirala je i na književnom polju, te se prijevodi čeških književnika objavljuju u Danici ilirskoj, Viencu i Nevenu, koji je uređivao Josip Praus (1853). Josef Václav Frič bio je glavni urednik Agramer Zeitunga (1873–76), a 1874. osnovao je kulturno društvo Česká beseda. August Šenoa kao praški student popularizira hrvatsku književnost u periodicima Národní listy i Zlatá Praha, a sam 1880-ih postaje najprevođenijim hrvatskim piscem u Češkoj. Među pjesnicima se ističe Silivije Strahimir Kranjčević, čiji se prijevodi objavljuju u časopisu Slovanský přehled, a među dramatičarima Ivo Vojnović, čija će djela, od praizvedbe Ekvinocija 1897, dominirati češkim pozornicama.

Vlaho Bukovac, autoportret

U 20. st. na Sveučilištu u Zagrebu djelovali su i profesori češkoga podrijetla, poput Gustava Janečeka, Frana Smetanke, Emila Prašeka i Alberta Bazale. S druge strane, Prag je jedno od akademskih središta onodobne hrvatske inteligencije, među ostalima, na Karlovu sveučilištu studirao je i budući istaknuti političar Stjepan Radić. U to doba Prag je i referentno mjesto hrvatskoga slikarstva: Vlaho Bukovac postaje profesorom na Akademiji, a Milivoj Uzelac, Vilko Gecan i drugi upoznaju se s ekspresionističkim strujanjima. Hrvatsko-češki odnosi nastavljaju se i nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, odnosno nakon stvaranja Čehoslovačke Republike i Kraljevine SHS (Jugoslavije). Sustavno se prevode suvremenici (Jaroslav Hašek, Karel Čapek, Jan Neruda, odnosno Tin Ujević, Miroslav Krleža), čija se djela izvode na hrvatskim i češkim pozornicama. Objavljuju se antologije češke književnosti i poezije, a članke o češkoj književnosti pišu Ivan Esih i Ljudevit Jonke.

Spomen-ploča u pivnici U Fleků u Pragu, gdje su 1911. hrvatski studenti iz Splita utemeljili nogometni klub Hajduk.

I suradnja najnovijega doba obilježena je intenzivnom kulturnom suradnjom, prije svega prijevodima književnih djela, u čem su se osobito istaknuli Dušan Karpatský i Predrag Jirsak, ali i na svim drugim poljima umjetničkoga izričaja: Jiří Menzel režira u zagrebačkim kazalištima i na Dubrovačkim ljetnim igrama, a u Zagrebu gostuje kultna skupina Praškoga proljeća i disidentskog otpora Plastic People of the Universe. Neizostavan su čimbenik međusobne suradnje predstavljaju i Lektorat češkoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (pokrenut 1918, od 1965. samostalan studij) te studiji hrvatskoga jezika i književnosti na Karlovu sveučilištu u Pragu i Masarykovu sveučilištu u Brnu, ali i pripadnici češke manjine, koji kroz svoja društva živom drže nacionalnu kulturnu maticu.

Hrvatsko-slovački odnosi. Hrvatska i Slovačka u sastavu višenacionalnoga ugarskog kraljevstva od 12. st. sve do 1918. dijele gotovo istu povijesnu sudbinu, feudalne magnate i plemiće, čiji su se posjedi, poput onih Erdődyja, Frankapana, Keglevića nakon što su Habsburgovci (16. st.) došli na hrvatsko-ugarsko prijestolje, podjednako prostirali na hrvatskom i slovačkom području.

Vodeći hrvatski humanisti Ivan Vitez od Sredne i Jan Panonac imali su veliku ulogu u osnivanju prvoga slovačkog sveučilišta – Istropolitane u Bratislavi (1467), na kojoj su se, među ostalim Hrvatima, školovali pojedini pripadnici obitelji Frankapan.

Početkom 17. st. budući svetac Marko Križevčanin djeluje kao ravnatelj sjemeništa u Trnavi, ostrogonski kanonik i upravitelj benediktinske opatije Krásna kraj Košica. To je i doba kad na isusovačkom sveučilištu u Trnavi djeluju Juraj Habdelić, Andrija Jambrešić i dr., školuju se mnogi hrvatski kulturni djelatnici, tiskaju se hrvatske vjerske knjige i slovarice, a slovački intelektualci Ján Spišák i Ján Porubský sudjeluju u osnivanju isusovačkoga kolegija u Zagrebu 1608.

Bogoslav Šulek

Za hrvatskoga narodnog preporoda velik je utjecaj Pavela Jozefa Šafaříka i Jána Kollára, koji promiču ideje slavenske uzajamnosti, te L’udovíta Štúra, koji je zauzimao za njegovanje nacionalnih identiteta unutar slavenske zajednice, čemu su se 1847. priklonili i neki ilirci (Ivan Kukuljević Sakcinski, Maksimilijan Prica, Janko Drašković, Stanko Vraz). U Hrvatskoj pak djeluje Bogoslav Šulek, polihistor slovačkoga podrijetla, koji je svojim djelom i iznimnom aktivnošću ostvario mnoge preporoditeljske ideje o napretku kulture, znanosti i gospodarstva. Zahvaljujući biskupu Stjepanu Mojzesu slovački se pisci (Ján Čaplovič, Ján Kollár) javljaju na stranicama hrvatskih novina, a biskup Josip Juraj Strossmayer materijalno potpomaže osnutak Matice slovačke (1863). Istodobno se u Slovačkoj objavljuju prijevodi hrvatskih narodnih pjesama te vijesti o ilirskom pokretu i njegovim predstavnicima. Istaknutu ulogu u povezivanju dvaju naroda imali su i dvojica slovačkih duhovnika, zagrebački biskup Aleksandar Alagović te zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik.

U prvoj polovici 20. st. u hrvatskim se časopisima prevode predstavnici svih slovačkih književnih smjerova (Svetozár Hurban-Vajanský, Milo Urban, Peter Jilemnický, Matúš Kavec), a književnik Josip Andrić napisao je prvu povijest slovačke glazbe te objavio Slovnicu slovačkog jezika. Slovački pisac Martin Kukučin (pravim imenom Matej Bencúr) dio života proveo je na otoku Braču među hrvatskim iseljenicima u Južnoj Americi, što je opisao u romanima. U Slovačkoj prevladavaju prijevodi Augusta Šenoe i Ksavera Šandora Gjalskoga. Na pozornicama se pak izvode djela Ive Vojnovića, Miroslava Krleže i Milana Begovića.

Međusobni dodiri nesmanjenim su se intenzitetom nastavili i nakon Drugoga svjetskog rata, sve do najnovijega doba, a posebno ih je obilježila suradnja na različitim poljima umjetničko-znanstvenog izričaja. U tom bitnu ulogu čine studij slovačkoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji se od 1994. održavao u okviru studija bohemistike, slavistike i kroatistike, a 1997/98. postao samostalnim studijem, studij hrvatskoga jezika na Sveučilištu Komenskoga u Bratislavi i Sveučilištu Mateja Bela u Banskoj Bystrici, ali i istaknuti pojedinci, poput povjesničarke Kvetoslave Kučerove ili kroatista Jana Jankoviča, koji znanstvenim studijama i prijevodima pridonosi promicanju hrvatske kulturne baštine u Slovačkoj, te Ludwiga Bauera, autora prve hrvatske antologije slovačkoga pjesništva (Crna violina). Također, u Trnavi se od 2003. održava kazališni festival posvećen djelima Mire Gavrana.

Hrvatsko-poljski odnosi. Prvi hrvatsko-poljski dodiri vezani su uz predaju o pradomovini Hrvata u Bijeloj Hrvatskoj na području današnje Poljske, koju je u 10. st. zabilježio bizantski car Konstantin VII. Porfirogent. Te su veze obnovljene za vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji je 1370. okrunjen za poljskoga kralja, a intenzivirale su se stupanjem Ludovika II. Jagelovića na hrvatsko-ugarsko prijestolje (1516). U to su doba u Poljskoj često boravili vodeći hrvatski znanstvenici (Stjepan Brodarić, braća Trankvil i Franjo Trankvil Andreis te Antun i Mihovil Vrančić), a velik broj studenata pohađao je Krakovsko sveučilište. Toma Budislavić bio je osobni liječnik biskupa Petra Myszkowskog, čiji je dvor bio jedno od humanističkih središta ondašnje Poljske, a poslije od kralja Stjepana Batoryja dobiva plemstvo i naslov kraljevskoga liječnika. Pretpostavlja se da je knjižnica, koju je sa sobom donio nakon povratka u Dubrovnik, za upoznavanje poljskih prilika poslije poslužila Mavru Orbiniju te Ivanu Gunduliću, u Poljskoj zvanom »ilirskim Homerom«, koji u Osmanu slavi poljsku pobjedu kraj Hotina (1621). Veliku pobjedu Jana Sobjeskog nad Osmanlijama kraj Beča 1683. veličali su pak Jerolim Kavanjin, Andrija Kačić Miošić i dr.

Intenzivni odnosi nastavili su se tijekom čitavog razdoblja poljskih izbornih kraljeva. Na dvoru posljednjega poljskog kralja Stanislava II. Augusta Poniatowskog boravili su dubrovački i bokeljski plemići, a kralj se dopisivao s hrvatskim znanstvenikom Ruđerom Boškovićem.

Kulturni odnosi jačaju za narodnog preporoda u prvoj pol. 19. st., o čem svjedoči i budnica Ljudevita Gaja Još Hrvatska nij’ propala, parafraza poljske državne himne Jeszcze Polska nie zginęła. Adam Mickiewicz u listu La Tribune des peuple, koji je uređivao, objavljuje tekstove hrvatskih autora. Prijevode poljskih pisaca iz pera preporoditelja Ljudevita Gaja, Stanka Vraza, Ivana Mažuranića i Petra Preradovića objavljuje Neven, a August Šenoa u Viencu promovira poljsku književnost, što utječe na širenje kruga poljskih pisaca i njihovih prevoditelja na hrvatskom prostoru. U kazalištu se često izvode drame Alojzyja Felińskog i Aleksandera Fredra. Govor Ivana Kukuljevića Sakcinskog na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 1843. pobudio je pozornost poljske javnosti, te su prevođene i njegove pjesme.

U drugoj polovici 19. st. u okviru slavenske suradnje snažne su književne veze. U Poljskoj je 1896. objavljen izbor iz južnoslavenske književnosti (Obraz literatury powszechnej), a u poljskoj je književnosti vidljiv utjecaj hrvatske narodne poezije. U Krakovu je osnovano društvo »Towarzystwo Slowiańskie«, u časopisu (Świat slowiański) kojega su surađivali Julije Benešić i Branko Vodnik. Na poljsko-hrvatske veze utjecali su poljski slavistički centri – Varšavsko društvo prijatelja znanosti i Slavenski odsjek Glavne škole u Varšavi. Krakovski slavistički centar razvio se na Krakovskom sveučilištu i u Krakovskom znanstvenom društvu (poslije Akademija znanosti i umjetnosti), pri kojem je djelovao Marian Zdziechowski, čiji je vrhunac kroatističkoga interesa studija o hrvatskom narodnom preporodu.

Papa Ivan Pavao II. u prvom pastoralnom pohodu Hrvatskoj 1994.

Početkom 20. st. u novoosnovanim državama Poljskoj i Kraljevini SHS (Jugoslaviji) pokreću se društva poljsko-jugoslavenskog prijateljstva, koja su se bavila kulturnim i znanstvenom dodirima, i nadalje dominantnima na području književnosti. Tako se u Poljskoj često izvode drame Ive Vojnovića, Milana Begovića, Milana Ogrizovića i Miroslava Krleže, što su popratile mnoge poljske publikacije (Kultura slowiańska, Ruch słowiański, Przegąd Polsko-Jugosłowiański, Gazeta literacka i dr.). Na Krakovskom sveučilištu osnovan je 1925. Slavenski studij, na kojem su djelovali Kazimierz Nitsch, Tadeusz Lehr-Spławiński i dr. Istodobno se u Hrvatskoj širio krug poznavatelja poljskoga jezika i književnosti, među kojima se ističe leksikograf i prevoditelj Julije Benešić, koji je djelovao i kao lektor poljskog jezika na Sveučilištu u Zagrebu i lektor hrvatskoga na Sveučilištu u Varšavi, gdje je pokrenuo Biblioteku Jugosłowiańsku. U konačnici, kao nastavak lektorata poljskog jezika (1919) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokrenut je 1996. studij poljskog jezika i književnosti, zalog višestoljetnoj tradiciji hrvatsko-poljskih kulturnih i znanstvenih odnosa.

Iznimne simpatije prema Hrvatskoj u mnogim je prilikama iskazao papa Ivan Pavao II., rodom Poljak, za čijeg je pontifikata Hrvatska stekla neovisnost i bila mu domaćinom u trima pastoralnim pohodima. U jednom od obraćanja hrvatskim hodočasnicima pozvao se i na zajedničke slavenske korijene: »Vi se spominjete Bijele Hrvatske, vaše pradomovine koja se nalazila baš tamo gdje je i moj rodni zavičaj«.