Hrvati su glagoljičku tipografiju uveli za vrijeme samih početaka tiskarstva u Europi, tj. u 15. stoljeću, kada je tiskano pet glagoljskih inkunabula. Misal po zakonu rimskog dvora na hrvatskoj glagoljici i hrvatskom staroslavenskom jeziku tiskan je 22. veljače 1483., samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije. To je ujedno i prva liturgijska knjiga rimskog obreda koja nije tiskana latiničnim pismom.

Hrvatska u europskim odnosima

Povijesno-kulturni odnosi

Hrvati se u svojoj ranoj kulturi javljaju kao »narod triju pisma«. Uz latinicu, u njezinim različitim verzijama, javljaju se i dva »slavenska pisma«, glagoljica i ćirilica. I glagoljica i ćirilica nastale su u 9. st. i vezane su uz prosvjetiteljsku djelatnost učene »solunske braće« Ćirila (Konstantina) i Metoda, inače podrijetlom Grka, koji su naučili jezik svojih slavenskih susjeda, a koji se tada u još vrlo srodnim varijantama protezao od jugoistoka do sjevera Europe. Oba slavenska pisma rabila su se na hrvatskom prostoru, a imaju i posebnu hrvatsku redakciju; za hrvatsku redakciju ćirilice rabe se i nazivi hrvatica, arvatica, kao i bosančica i dr. Drži se da su nešto stariji spomenici na glagoljici, iako u znanosti nije općeprihvaćeno koje je pismo starije. Od 16. st. latinica u Hrvatskoj sve više potiskuje najprije ćirilicu, dok se glagoljica u pojedinim područjima u bogoštovlju zadržava sve do 19. st., posebno u Hrvatskom primorju.

Kao i s tim trima pismima, Hrvatska je na razmeđu Zapada i Istoka, slavenskoga, romanskog i germanskog svijeta, na granici zapadnog kršćanstva prema istočnomu, poslije i kršćanstva prema islamu, zatim i na iskrištu sukoba demokracije i komunizma. Hrvatska se kulturno redovito opredjeljivala za zapadnu stranu, iako su politički putovi često vodili i drugim, pa i suprotnim smjerovima. Sve te prijašnje razdjelnice ostvarivanjem hrvatske državne neovisnosti mogu biti i mostovi širega europskog razumijevanja i suradnje, gdje Hrvatska može naći i svoje aktivno mjesto.

Kulturni odnosi Hrvatske i Hrvata s drugim europskim narodima i zemljama imaju duboku tradiciju, već od uspostavljanja prvih hrvatskih kneževina. Kasnijim razvojem pojedinih narodnih kultura oni se i umnažaju, a danas se uklapaju i u europsku i svjetsku kulturu, osobito onu globalizacijsku i masovnu. U ovom pregledu pokušavamo izdvojiti tek neke od kulturnih odnosa, napose one koji su ostavili dublje tragove, a tu veći europski narodi i jača kulturna središta, danas u sastavu Europske unije, imaju određenu prednost.