U Hrvatskoj su najpopularniji sportovi nogomet, košarka, rukomet i vaterpolo. Prema FIFA-inoj ljestvici iz lipnja 2013. hrvatska je nogometna reprezentacija 4. na svijetu, iza španjolske, njemačke i argentinske.

Društvo i način života

Sport

Hrvati su sportska nacija. Sport je u Hrvatskoj obvezni dio nastavnih programa na svim stupnjevima obrazovanja. Mnogobrojna djeca i mladež sportom se bave i u izvanškolskim aktivnostima, koje potom u rekreativnom obliku zažive i kao način života. U Hrvatskoj ima oko 16 000 sportskih udruga. Najpopularniji je sport nogomet, s približno 1500 registriranih klubova i 130 000 natjecatelja. Kao i u većini drugih europskih zemalja i u Hrvatskoj se sport financira iz državnoga proračuna, državnih i javnih doprinosa, sponzorstvima i članarinama.

Najviša je sportska udruga Hrvatski olimpijski odbor (HOO), osnovan 1991. godine. U okviru HOO-a djeluje 80 nacionalnih sportskih saveza, među kojima je 39 olimpijskih sportova i 41 neolimpijski sport.

Iako baštini tradiciju sportskih nadmetanja još iz rimskoga doba ili srednjovjekovnih viteških igara, početci organiziranoga sporta u Hrvatskoj vežu se za drugu polovicu 19. st. i osnivanje prvih sportskih društava. Godine 1874. osnovan je Hrvatski sokol, koji se ubrzo širi po cijeloj zemlji, postavši najmasovnija i najpopularnija organizacija, koja uz modernu gimnastiku promiče i druge sportske grane (biciklizam, mačevanje, jahanje, atletiku, klizanje, tenis itd.). Početkom 20. st. sport u Hrvatskoj ima sve više pristaša, te se – uz još uvijek brojna sokolska društva, udružena 1907. u Hrvatski sokolski savez – osnivaju posebne sportske organizacije, osobito nogometne, a 1909. i njihova krovna institucija Hrvatski sportski savez.

Plakat Hrvatskog sokola, Menci Clement Crnčić, 1906.
Franjo Bučar (1866–1946), sportski djelatnik, književni povjesničar i publicist. Pokrenuo i organizirao više sportskih grana (skijanje, mačevanje, tenis, nogomet itd.).
Milan Neralić (1875–1918), mačevalac; prvi Hrvat koji je nastupio na Olimpijskim igrama i prvi koji je osvojio medalju (1900).
Đurđa Bjedov (1947), plivačica; na Olimpijskim igrama u Ciudad Méxicu 1968. osvojila zlatnu i srebrnu medalju.
Mate Parlov (1948–2008), boksač; osvojio zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 1972. Kao profesionalni boksač postao 1978. svjetski prvak u poluteškoj kategoriji.
Matija Ljubek (1953–2000), kanuist; osvojio zlatnu i brončanu medalju na Olimpijskim igrama 1976. te srebrnu i zlatnu medalju 1984.

Daljnji razvoj hrvatskoga sporta i njegova bogata povijest uglavnom su vezani uz olimpijski pokret, koji je organizirao Franjo Bučar, započevši već 1896. gotovo cjelostoljetnu borbu za hrvatsku sportsku neovisnost. Hrvatski su olimpijci tako nastupali pod austrijskom, talijanskom i jugoslavenskom zastavom, a pod hrvatskom su zastavom prvi put nastupili 1992. na Zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu i Ljetnim u Barceloni, nakon što je Hrvatski olimpijski odbor priključen Međunarodnomu olimpijskomu odboru.

Stipe Božić (1951), alpinist, istraživač i publicist; uspeo se na tri najviša svjetska vrha (Mount Everest, K2, Kanchenjungu) te na najviše vrhove svih kontinenata. Član Hrvatske gorske službe spašavanja.
Krešimir Ćosić (1948–95), košarkaš i trener; osim u Hrvatskoj, igrao i u SAD-u, Sloveniji, Italiji. Osvojio 2 svjetska (1970, 1978) prvenstva, 1 zlatnu (1980) i 2 srebrne medalje (1968, 1976) na Olimpijskim igrama. Prvi Hrvat uvršten 1996. u američku Košarkašku kuću slavnih.
Dražen Petrović (1964–93), košarkaš; igrao u Hrvatskoj, u španjolskom Realu te NBA ligi. Prvi kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije, s kojom je na Olimpijskim igrama 1992, igravši u finalu protiv američkoga Dream teama, osvojio srebrnu medalju. Uvršten 2002. u američku Košarkašku kuću slavnih.
Davor Šuker (1968), nogometaš. Najbolji strijelac na svjetskom prvenstvu 1998, gdje je s hrvatskom reprezentacijom osvojio treće mjesto.
Goran Ivanišević (1971), tenisač; osvojio 2 brončane medalje na Olimpijskim igrama 1992 (pojedinačno i u paru); pobjednik u Wimbledonu 2001. i s hrvatskom reprezentacijom u Davis cupu 2005.
Muška rukometna reprezentacija nastupa od 1991; osvojila je Svjetsko prvenstvo u Portugalu 2003. te Olimpijske igre u Atlanti 1996. i Ateni 2004 (brončani u Londonu 2012). Kao igrač istaknuo se Ivano Balić (1979), najbolji svjetski rukometaš 2003. i 2006.

Iako su početni nastupi bili u znaku nacionalne identifikacije, hrvatski su sportaši svojim uspjesima Hrvatsku učinili snažnom sportskom zemljom, te su danas prepoznatljivi dio njezina identiteta i nerijetko njezini najbolji ambasadori.

Hrvatska je, uz brojne medalje sa svjetskih i europskih prvenstava te drugih međunarodnih natjecanja, osvojila 33 olimpijska odličja, od kojih je 10 zlatnih (2 rukomet, atletika, dizanje utega, streljaštvo, vaterpolo; 4 alpsko skijanje), 12 srebrnih (2 veslanje, atletika, gimnastika, košarka, vaterpolo, plivanje; 5 alpsko skijanje) i 11 brončanih (3 tenis, 3 taekwondo, dizanje utega, streljaštvo, veslanje, rukomet; biatlon).

Vaterpolska reprezentacija nastupa od 1991; na Olimpijskim igrama 1996. osvojila srebrnu i 2012. zlatnu medalju te svjetsko prvenstvo 2007.
Ivica Kostelić (1979), skijaš; pobjednik Svjetskoga kupa u slalomu 2001/02. u (super)kombinaciji, slalomu i ukupnom poretku 2010/11. te u (super)kombinaciji 2011/12; osvojio 3 srebrne medalje na Olimpijskim igrama 2006. i 2010.
Janica Kostelić (1982), skijašica; pobjednica Svjetskoga kupa u slalomu i u ukupnom poretku 2000/01, 2002/03. i 2005/06, srebrna 2004/05; osvojila 4 zlatne i 2 srebrne medalje na Olimpijskim igrama 2002. i 2006.
Sandra Perković (1990), atletičarka; olimpijska pobjednica (2012) u bacanju diska.
Blanka Vlašić (1983), atletičarka; svjetska prvakinja u skoku uvis 2007. i 2009; osvajačica srebrne medalje na Olimpijskim igrama 2008. Najbolja atletičarka Europe 2010.
Hrvatski olimpijci u mimohodu na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu 2012.