Hrvatski preporod, Vlaho Bukovac, svečani zastor Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. U Hrvatskoj djeluje 60 profesionalnih kazališta i 7 stalnih scena, u kojima je u 2012. održano 8733 predstave, s više od 1,7 milijuna gledatelja. Uz to je u profesionalnim kazalištima za djecu održano preko 2800 predstava, a u amaterskim kazalištima oko 1100 predstava.

Kultura

Kazalište i balet

Kazalište

Početci kazališnoga života u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama zapadne civilizacije, liturgijske su drame na latinskom jeziku. No svjetovno se kazalište pojavilo već početkom 14. st. u Dubrovniku, koji će i u sljedećim stoljećima kao glavno književno središte biti i najveća hrvatska pozornica. Osobito je to došlo do izražaja u visokorazvijenim kazališnim oblicima 16. i 17. st., u kojima dominiraju autorsko komediografsko kazalište Marina Držića te različiti dramski oblici izrazito baroknih obilježja (Ivan Gundulić, Junije Palmotić).

To je i razdoblje u kojem se kazališnomu životu snažnije priključuju i druga hrvatska središta – ona dalmatinska (Hvar, Zadar) i osobito kontinentalna (Zagreb, Varaždin, Osijek), u kojima su najbitniju ulogu imale isusovačke školske priredbe, a predstave se s javnih prostora postupno sele u dvorane. Na zagrebačkom Markovu trgu otvorena je 1834. kazališna zgrada, u kojoj se u doba preporoda, zauzimanjem Dimitrija Demetra, počeo postupno organizirati hrvatski profesionalni kazališni život. Prva predstava na hrvatskom jeziku (Juran i Sofija Ivana Kukuljevića Sakcinskog) izvedena je 1840, a prva opera (Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskoga) 1846. godine.

Hrvatski preporod, Vlaho Bukovac, svečani zastor Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
Hamlet, Tvrđava Lovrijenac, Dubrovačke ljetne igre, 1952.
Kralj Gordogan, redatelj Vlado Habunek, &TD Zagreb, 1979.

Sve do 1860. uz hrvatske dramske družine i nadalje nastupaju njemačke, a nakon zakonske institucionalizacije nacionalnoga glumišta 1861, u sljedećih će deset godina August Šenoa, kao njegov umjetnički ravnatelj, repertoarnu sliku preusmjeriti na slavenske i romanske autore. Potkraj 19. st. intendantom je postao Stjepan Miletić koji je iskustvo stečeno studijem europskih pozornica prenio u domovinu, provevši reforme koje su njegovo razdoblje obilježile važnim impulsima hrvatske kazališne moderne.

Kazališni život između dvaju svjetskih ratova trpio je politička upletanja u sva kazališnoscenska pitanja. Zagrebačko kazalište ipak je za intendanture Julija Benešića 1920-ih, djelovanjem redatelja Branka Gavelle i scenografa Ljube Babića, ostvarilo visoke umjetničke domete, a i druga su hrvatska kazališta uspjela sačuvati svoju samostalnost.

Nakon 1945. osnovan je niz novih profesionalnih kazališta, a podupirao se i scenski amaterizam, koji će, osnutkom Studentskoga eksperimentalnoga kazališta, biti poligon za alternativno kazalište i avangardna scenska ostvarenja. Festivali ambijentalnoga kazališta Dubrovačke ljetne igre (od 1950) i Splitsko ljeto (od 1954) svojim su međunarodnim obilježjem pridonijeli afirmaciji nacionalnoga kazališta i u inozemstvu.

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka.
Eurokaz, plakat festivala 2013.
Gledalište Hvarskog kazališta. Osnovano 1612, bio je prvo javno kazalište u Europi otvoreno svim staležima.

Godine 1954. počelo je djelovati Dramsko kazalište »Gavella«. Početak je to pluralizma u nacionalnoj scenskoj kulturi, koji će biti vidljiv u repertoaru, scenskoj slici i različitim organizacijskim aspektima. Nove pozornice (Teatar &TD u Zagrebu), a potom niz slobodnih, odnosno amaterskih skupina koje promiču najraznovrsnije kazališne oblike (Teatar u gostima, Histrioni, Pozdravi, Coccolemocco, Kugla-glumište, Montažstroj), kao i specijalizirana kazališta za određene žanrove i namjene (Zagrebačko kazalište lutaka; Zagrebačko kazalište mladih; Komedija; Satiričko kazalište Kerempuh) te smotre natjecateljskih obilježja, od kojih su najvažniji Dani satire Fadila Hadžića (Zagreb), Marulovi dani (Split), Festival malih scena (Rijeka), Festival djeteta (Šibenik), PIF (međunarodni lutkarski festival, Zagreb), Eurokaz (smotra avangardnoga i eksperimentalnoga teatra, Zagreb), omogućile su realizaciju repertoarne višestrukosti te interpretativne polimorfnosti kao temeljnih značajka suvremenoga hrvatskoga glumišta. Popularno mjesto na kazališnoj sceni ima i 2001. utemeljeno Kazalište Ulysses, koje svoj izraz temelji na spajanju velikih djela svjetske dramske literature s jedinstvenim ambijentom otoka Mali Brijuni.

Balet

Početci baletne tradicije vežu se uz zagrebačko kazalište sredinom 19. st., no dolaskom ruske balerine, pedagoginje i koreografkinje Margarite Froman 1921. započinje novo razvojno razdoblje. Iz njezine je škole izašla plejada vrsnih plesača i koreografa, među njima Mia Čorak-Slavenska, Ana Roje, Oskar Harmoš i Sonja Kastl. Godine 1949. u Zagrebu se osniva Škola za klasični balet. Baletnu su umjetnost u drugoj polovici 20. st. proslavili Vesna Butorac-Blaće, Irena Pasarić, Almira Osmanović, Dinko Bogdanić, Tomislav Petranović te osobito Milko Šparemblek, koji je plesao u trupi Ballet du xxe siècle Mauricea Béjarta i 1970-ih bio ravnatelj Baleta u Metropolitanu u New Yorku, Gulbenkian Balleta u Lisabonu i Baleta u Lyonu.

Gledalište Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. Operni i baletni ansambli djeluju još u Splitu, Rijeci i Osijeku.
Mia Čorak-Slavenska (1916–2002), najveća hrvatska balerina 20. st. Primabalerina u Zagrebu, potom u trupama Bronislave Nižinske u Parizu, Ballet Russe de Monte Carlo te u SAD-u, u vlastitim trupama (Ballet Variante, Slavenska-Franklin Ballet) i Baleta u Metropolitanu.
Balet Pjesme ljubavi i smrti, koreograf Milko Šparemblek, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu,1991.

Moderni se plesni izraz u Hrvatskoj njegovao usporedo s nastajanjem njegovih smjerova u Europi. Od kraja 1920-ih u Zagrebu djeluju Mercedes Goritz-Pavelić, učenica Mary Wigman i Gertrud Bodenwieser u Beču i Münchenu, Mirjana Dragana Janeček, koja je svoju školu temeljila na plesnom izrazu Isadore Duncan, te Ana Maletić, sljedbenica škole Rudolfa Labana, čija škola za ritmiku i ples (1954) danas nosi njezino ime. Iz te su škole potekle generacije plesača, među njima utemeljitelja i članova najpoznatijih plesnih trupa: Studio za suvremeni ples, Komorni ansambl slobodnoga plesa i Zagrebački plesni ansambl. Plesna scena danas je vrlo živa, a veliku ulogu u tom odigrao je međunarodni festival Tjedan suvremenog plesa, koji se od 1984. organizira u Zagrebu.