Miroslav Krleža (1893–1981), autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti 20. st., enciklopedist i pokretač mnogih kulturnih inicijativa. Osnovao je 1950. Leksikografski zavod, koji danas nosi njegovo ime.

Kultura

Književnost

Hrvatska srednjovjekovna književnost, jedinstvena u svojoj trojezičnosti (latinski, staroslavenski i narodni jezik) i tropismenosti (latinica, glagoljica, ćirilica), razvijala se od 8. do 16. st., ostvarivši u pjesmama, dijaloškim stihovima i prikazanjima vrijedna književna djela, uglavnom temeljena na liturgijskim i religioznim temama. Potkraj 15. st. počele su se prihvaćati nove poetičke norme; razvijale su se teme, forme i vrste koje obilježavaju renesansni književni sustav u skladu s talijanskim književnim zbivanjima. Podloga tomu književna su ostvarenja hrvatskih latinista, s kojima započinje humanizam. Njegove su snažne pojave pjesnici Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cervinus) te Jan Panonac (Jannus Pannonius), vrhunski poznavatelj jezične i književne tradicije.

U prvim desetljećima 16. st. hrvatska se književnost u potpunosti uklopila u renesansna europska strujanja, osobito na području Dalmacije, gdje se oblikovalo više stvaralačkih krugova: splitski (Marko Marulić), šibenski (Juraj Šižgorić), dubrovački (Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Marin Držić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić), hvarski (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Mikša Pelegrinović, Martin Benetović), zadarski (Petar Zoranić, Barne Karnarutić). Na njezinu je začetku M. Marulić, koji preuzima mnoge srednjovjekovne teme, ali ih obrađuje u novim oblicima i pod utjecajem laičke »moderne pobožnosti« (devotio moderna), stvarajući djela (moralistički spis De institutione bene vivendi, epovi Davidias i Judita) po kojima se prepoznaje kao istaknuti predstavnik europskoga kršćanskoga humanizma i renesansne epike. Uz dominantni lirski, petrarkistički izričaj toga doba izdvajaju se Zoranićeve Planine, prvi hrvatski izvorni roman, Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje, ribarska ekloga pisana u obliku poslanice, te dramska djela M. Držića, posebice komedije Novela od Stanca, Dundo Maroje i Skup.

Marko Marulić (1450–1524), najznačajniji hrvatski pisac 15. i 16. st.; latinski moralistički spis De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca), donio mu je svjetsku slavu, a Judita, prvi umjetnički ep hrvatske književnosti napisan na hrvatskom jeziku, naslov »oca hrvatske književnosti«.
Marin Držić (1508–67), vješt dramatičar, čiji je opus s margine svojega vremena snagom izvorne umjetničke istine postao hrvatskim književnim kanonom.
Među poznatijim je dijelovima opusa Ivana Gundulića (1589–1638) završetak pastorale Dubravka, glasovita himna slobodi, koja se izvodi na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara.

U drugoj se polovici 16. st. renesansa polako gasila. Protestantski pokret samo je rubno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati iznjedrili jednoga od istaknutijih protestantskih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika, čiji je Ključ Svetoga pisma bio najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba. U baroknoj književnosti 17. i prvih desetljeća 18. st. Dubrovnik je i dalje glavno književno središte, a njegovo najveće ime Ivan Gundulić (religiozna poema Suze sina razmetnoga, pastorala Dubravka i spjev Osman), no ističu se i Ivan Bunić Vučić (zbirka pjesama Plandovanja), Junije Palmotić (drama Pavlimir) te Ignjat Đurđević (religiozni spjev Uzdasi Mandaljene pokornice).

U prosvjetiteljskom 18. st. svojim didaktičnim djelima ističu se Andrija Kačić Miošić (pjesničko-prozna knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga) i Matija Antun Relković (spjev Satir iliti divji čovik). Preporodni, ilirski pokret, predvođen Ljudevitom Gajem, u prvoj polovici 19. st. snažno je potaknuo politički i kulturni život. Za hrvatsku književnost toga doba, koja pripada europskom romantizmu, najvažnija je činjenica stvaranje jedinstvenoga književnoga jezika, čime je uspostavljen kontinuitet njezina stvaralaštva. Pod utjecajem političkih prilika temeljna joj je značajka nacionalna sastavnica, a istaknuti su pisci Ivan Mažuranić (spjev Smrt Smail-age Čengića), Stanko Vraz (zbirka pjesama Đulabije) te Petar Preradović. Prijelaz iz romantizma u realizam najizrazitije se ogleda u djelima Augusta Šenoe (romani Seljačka buna, Zlatarovo zlato), koji je do te mjere obilježio ondašnji kulturni život da se razdoblje 1865–81. naziva Šenoino doba.

Antun Gustav Matoš (1873–1914), istaknuti predstavnik moderne; pisao artističku liriku po uzoru na europske simboliste; u novelu unio spoj lirike, fantastike, ironije i bizarnoga; kao kritičar (impresionist) i polemičar obilježio razdoblje 1908–14; istaknuo se i kao putopisac.
Dubrovačka trilogija, najsvestranijega dramskog pisca moderne, Iva Vojnovića (1857–1929), antologijski je triptih povijesnog pada Dubrovačke Republike i odumiranja njezine vlastele.
Zbirka kajkavskih pjesama Balade Petrice Kerempuha, o ljudskoj patnji, stradanju i ugroženosti, remek-djelo je Miroslava Krleže i cjelokupne hrvatske književnosti.

Razdoblje realizma bitno je za cjelovito oblikovanje hrvatske književnosti, jer su u njem zastupljeni pisci i teme iz svih hrvatskih krajeva. Ono je i »zlatno doba romana«, a njegovi su reprezentativni pisci Ante Kovačić (U registraturi), Ksaver Šandor Gjalski (U noći), Josip Kozarac (Mrtvi kapitali) i Vjenceslav Novak, »hrvatski Balzac« (Posljednji Stipančići). Silvije Strahimir Kranjčević (Trzaji) najveće je pjesničko ime 19. st. i most prema pjesništvu moderne, kako se označuje stilski raznorodno razdoblje na prijelazu iz 19. u 20. st. koje je temeljne estetske nazore i poticaje crpilo iz srednjoeuropskih književnih sredina i francuske književnosti. Uz pjesnička djela Milana Begovića (Knjiga Boccadoro; njegova prozna djela pripadaju razdoblju između dvaju svjetskih ratova), Antuna Gustava Matoša i Vladimira Vidrića, antologijskog je dometa i dijalektalno pjesništvo Dragutina Domjanića, Frana Galovića i Vladimira Nazora.

Zbirka Hrvatska mlada lirika, objavljena 1914. u Zagrebu, predstavila je i Ivu Andrića (1892–1975), dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1961. Iako je poslije djelovao unutar srpske književnosti, književnim je početcima, tematikom djela i utjecajem na hrvatske prozaike iznimno važan i za hrvatsku kulturu.
Miroslav Krleža (1893–1981), autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti 20. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa temeljenih na kritičkom osvješćivanju društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske.
Isušena kaljuža, roman Janka Polića Kamova (1886–1910), tiskan tek pola stoljeća nakon nastanka (1957), u europskom je kontekstu rani predstavnik avangardnoga romana struje svijesti i psihoanalitičkog romana.

Moderna je hrvatskoj književnosti dala i vrijedne dramske prinose, u prvom redu djelima Iva Vojnovića (Dubrovačka trilogija) i Josipa Kosora (Požar strasti). Izdvojena je pojava Janko Polić Kamov, avangardist prije avangarde, inovator na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, koji je u potonjim desetljećima stekao status legende. Djela Ivane Brlić Mažuranić (roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Priče iz davnine) prevedena su na više od četrdeset jezika, a dvaput je predlagana za Nobelovu nagradu. Romani Marije Jurić Zagorke (Grička vještica), također prevođeni na mnoge jezike, imali su veliku ulogu u održavanju kontinuiteta hrvatskoga povijesnoga romana.

Modernizam, koji je u hrvatskoj književnoj historiografiji oznaka za književnost nakon moderne, najavio se već pjesničkim, proznim i osobito esejističkim Matoševim stvaralaštvom, djelovanjem Miroslava Krleže, Antuna Branka Šimića, Tina Ujevića i drugih u 1920-ima, a prevladavao je na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e i dalje dolaskom naraštaja krugovaša, razlogovaca, borgesovaca, offovaca i dr. Središnju ulogu u književnom životu nakon Prvoga svjetskog rata, utemeljenu ne samo na književnom djelovanju nego i na širem javnom angažmanu, imao je M. Krleža, autor jednoga od tematski i žanrovski najraznovrsnijih, a brojem djela najopsežnijih opusa u hrvatskoj književnosti (Balade Petrice Kerempuha, drama Gospoda Glembajevi, roman Povratak Filipa Latinovicza, eseji, memoari).

Tin Ujević (1891–1955), najznačajnija pjesnička osobnost između dvaju svjetskih ratova; stvaralački se razvijao od artizma A. G. Matoša do simbolističke višeznačnosti, od ekspresionističke pobune do francuskog nadrealizma, od simultanizma i semantičkih začudnosti do indijske poezije i filozofije. Prevodio s više jezika.
Ivana Brlić-Mažuranić (1874–1938), jedna od najpopularnijih pisaca dječje književnosti; zbog pripovjedačke virtuoznosti nazivana »hrvatskim Andersenom«, a zbog oživljavanja fantastičnoga svijeta mitologije »hrvatskim Tolkienom«.
Storia della pornografia, talijanski prijevod Povijesti pornografije, jednoga od romana u kojima Goran Tribuson (1948) traga za osobnim i generacijskim identitetom te rekonstruira popkulturnu mitologiju 1960-ih.

Vrh hrvatskoga modernističkoga kanona s Krležom dijeli Tin Ujević, u čijem se opusu zrcali ponajbolje od hrvatske i europske pjesničke tradicije (Ojađeno zvono). Uz bok njima stoji A. B. Šimić (Preobraženja), koji je zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i konačnu integraciju hrvatskog pjesništva u europske književne tokove. O popularnosti pjesnika Dragutina Tadijanovića svjedoče mnogobrojna izdanja i prijevodi njegovih djela (Srebrne svirale), dok je šire čitateljske krugove Dobriša Cesarić privukao izrazito muzikalnim pjesmama, koje odaju dojam spontanosti i jednostavnosti (Voćka poslije kiše).

Sudionici 59. svjetskoga kongresa PEN-a u Dubrovniku 1993. Hrvatski centar PEN-a osnovan je 1927. U Hrvatskoj djeluju još i Društvo hrvatskih književnika (1900) i Hrvatsko društvo pisaca (2002). 

Nakon Drugoga svjetskog rata afirmirao se niz pisaca koji su svojim opusom obilježili književnost druge polovice 20. st. Petar Šegedin predstavnik je intelektualističke proze određene egzistencijalističkom poetikom (roman Djeca božja). Opus Ranka Marinkovića, reprezentativnog pisca hrvatskog modernizma, nije velik, ali mu po vrijednosti pripada mjesto na vrhu hrvatske književnosti druge polovice 20. st. (roman Kiklop, prozna zbirka Ruke). Marijan Matković jedan je od najplodnijih hrvatskih dramatičara i dosljedan sljedbenik M. Krleže (dramski ciklus Igra oko smrti), a Radovan Ivšić najizrazitiji predstavnik nadrealizma u hrvatskoj književnosti (groteskna farsa Kralj Gordogan). Opsežan pjesnički opus Vesne Parun (Ja koja imam nevinije ruke), najprevođenije hrvatske pjesnikinje, jedno je od najznačajnijih poglavlja suvremenoga hrvatskog pjesništva. Roman Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka redovito se navodi kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće, a posebno kao primjer egzistencijalističke književnosti.

Dio je pisaca u kontekstu promijenjenih političkih i ideoloških prilika nakon Drugoga svjetskog rata napustio domovinu i nastavio stvarati u inozemstvu (tzv. emigrantska književnost, u kojoj se izdvaja pjesništvo Vinka Nikolića, Viktora Vide i Borisa Marune). Naraštaj okupljen oko časopisa Krugovi u 1950-ima (S. Novak, Slavko Mihalić, Ivan Slamnig, Antun Šoljan) zauzimao se za slobodu pisanja i estetski pluralizam, suprotstavljajući se poetici socijalističkog realizma, a onaj oko časopisa Razlog u 1960-ima težio je intelektualnom i teorijski osviještenom poetskom govoru te hermetičnosti (Danijel Dragojević, Zvonimir Mrkonjić, Nikica Petrak, Tonči Petrasov Marović).

Postmodernistička književnost posljednje trećine 20. st. obilježena je pluralizmom poetičkih praksi. Javlja se proza koja se dovodi u vezu s Jorgeom Luisom Borgesom, naraštaja tzv. fantastičara (Pavao Pavličić, Goran Tribuson), tzv. proza u trapericama (Alojz Majetić, Zvonimir Majdak), a i novopovijesni roman (Ivan Aralica, Nedjeljko Fabrio). U 1980-ima časopis Quorum okupio je velik broj mlađih autora (Damir Miloš, Delimir Rešicki, Branko Čegec, Anka Žagar) te poticao intermedijalnost.

Devedesetih godina 20. st. pozornost u inozemstvu privlačili su pisci egzilanti. Niz uglednih međunarodnih nagrada dobila je prozaistica i esejistica Dubravka Ugrešić, kojoj je nakon odlaska iz Hrvatske egzil postao jedna od ključnih književnih tema (Ministarstvo boli). Romani i eseji Slavenke Drakulić, obilježeni visokim stupnjem feminističke i političke angažiranosti, doživjeli su više od stotinu svjetskih izdanja (Kao da me nema). Drame Slobodana Šnajdera izvođene su uglavnom na njemačkom govornom području (Utjeha sjevernih mora). Međunarodni su uspjeh postigle i drame Ive Brešana (Nečastivi na filozofskom fakultetu) te Mire Gavrana (Čehov je Tolstoju rekao zbogom). Od naraštaja hrvatskih prozaika koji se javio 1990-ih, u inozemstvu je jedan od najpriznatijih Miljenko Jergović (pripovijetke Sarajevski Marlboro). Književnu scenu 2000-ih obilježila je pak pojava niza novih prozaika, pjesnika, dramatičara, ali i pisaca koji se, među ostalim i zbog krize nakladništva, javljaju u novim medijima.